zvezdica Sećanja me često bole

Život brzo prolazi, odrastam i uskoro ću poput mnogih drugih mladih i hrabrih ljudi smelo zakoračati u budućnost. Pratiće me lepe i manje lepe uspomene iz detinjstva i sećanja na drage ljude kojih više nema u mom životu Ta sećanja na njih i vreme koje je prošlo izazivaju setan osmeh na mom licu  i stvaraju tugu i bol u mom srcu. Ponekad znaju da bole jako, do dna duše, ali i pored toga ona su moja sećanja  i nikada ih se ne odričem.

Sećanje koje me najviše boli i prati me gde god da krenem vezano je za moga dedu i moju baku, prelepe dane detinjstva provedene u njegovoj kući na selu i drugara sa kojom sam tih dana bio nerazdvojan. Dede i bake više nema i njihova kuća zjapi prazna, a moj najbolji drugar iz detinjstva živi negde daleko i više ga ne viđam. Često se u mislima vraćam u prošlost, u srećne i bezbrižne dane provedene sa njima. Sa tugom u srcu i bolom se sećam vremena kada ništa nisam znao o problemima odraslih ljudi, kada mi je jedina preokupacija bila ikopati rupu u mekoj seoskoj zemlji i napraviti u njoj zamku za divljeg zeca, trčati sa drugom kroz seosku šumi lomeći granje ili se poput veverica brzo i spretno popeti na najviše stablo. Bio sam nestašan i pomalo neodgovoran dečak sklon da ponekad upadne u nevolju, a deda i baka su uvek imali razumevanja za sve moje nestašluke. Nežni, puni topline, uvek sa osmehom an licu pružali su mi podršku u svemu i pored njih sam se uvek osećao sigurno. Sada, mnogo godina kasnije ostale su mi samo drage uspomene i  bolna sećanja na vreme koje je bilo ispunjeno srećom i bezbrižnošću, kao i gorko saznanje da se ti dani nikada više ne mogu ponoviti, da je jedan deo mog života otišao u nepovrat i da sam izgubio ljude koje sam mnogo voleo i još uvek volim.

Dok god čovek živi on u svojim mislima nosi sećanja na vreme koje je prošlo i ljude koji su nekada bili saputnici u njegovom životu. Neka od tih sećanja često bole, ali  i pored toga ona su sastavnji deo njegovog uma i nerazdvojni deo njegove ličnosti. Sećanja na moje dane detinjstva, dedu koga više nema i drugara koji je nekada bio tako blizu mene, a sada tako bolno me prate i  pratiće ga gde god da krene i nikada ih se neću odreći, ma koliko ona bila bolna,. Kada se čovek odrekne svoje prošlosti,  zaboravi je, odriče se i sebe samog.

Boske

 

Seljakova smrt

Miriše sva kuća na jabuke brane.
U podrumu počinje da previre šira,
Sladi miris šljiva na sve sela strane.
Prvi žut list padau zelenilo vira.
Sveštenik molitvu čita,
Ali mnogo se jasnije čuje
Kako u košnicama pčele zuje,
Kako u lebarnici tapšu sita.
Mnogo se jasnije čuje
Kako tužno muču dva vola,
Kako neko opravlja i kuje
Stara za sprovod kola.

Iz hrasta pod kojim je spavao
Sadeljan mu je kovčeg prosti,
I oni što su mu na svadbi igrali
I sad su opet njegovi gosti.

Sunce već počinje da pada
Treba u zemlju leći pre mraka,
I pokojnik se na put krete,
Osta mu za leđima žitnice zgrada,
Osta putanja do tora
Nikla iz njegovih koraka.
Prođe kraj rala i motika,
I ne digoše mu se ruke da ih se maše,
Prođe bez osmeha kraj otave i paše,
Zabrana,njiva i strane šljivika.

Prođe bez pozdrava preko zlata
Što lagano je sipilo s granja,
Preko krupnih lisnih dukata,
Preko zemlje meke što za stope prianja.

 Kao kad se vraćaju iz vodenice
Idu volovi nogu pred nogu.
Prića sprovod uz tihu setu
O ceni šljiva i pšenica,
I bogu,
Velikom nebeskom kmetu
.

Desanka Maksimović