Osoba kojoj se divim i koju poštujem
U mom životu postoji mnogo ljudi kojima se divim i neizmerno ih poštujem, ali bih ipak izdvojio jednu osobu koja mi puno znači. To je moj deda Milan, čovek koga svi vole i cene, uvek nasmejan i dobro raspoložen čiča koga zaista vredi poznavati.
Deda Milan je već nekoliko godina je u penziji. Živi na selu u svojoj staroj porodičnoj kući i gaji razno voće. Ne viđam ga često, ali stalno mislim na njega i lepe trenutke koje smo zajedno proveli i radujem se svakom prazniku jer znam da ću ga tada posetiti i uživati u njegovom društvu. Moj deda je star čovek. Njegova crna kosa sad je sasvim seda i govori o njegovom velikom životnom iskustvu. Ali i pored godina koje ima, on je još uvek žilav i okretan čovek koji brzo korača i svojim krupnim šakama spretno barata oko poljoprivrednih mašina i alata. Mnogo je vredan i uživa da radi u svom voćnjaku. Divim se njegovoj snazi, upornosti i želji za radom pod stare dane, iako može da živi u gradu, odmara se i uživa u svojoj davno stečenoj penziji. Shvatam da on nije na selu zato što mora tamo da bude, nego zato što voli prirodu i život u njoj. Pored toga što je marljiv i i obavlja teške i grube poslove, moj deda je nežan i plemenit čovek. Dobar je prema svima, a naročito prema meni i ostalim svojim unucima. Svako od nas je osoba za sebe, sa svojim manama i vrlinama, ali deda nas sve podjednako voli i pruža nam istu nežnost i pažnju. Nikada se ne ljuti na nas zbog naših dečijih nestašluka i ne grdi nas. Njegov glas je uvek tih i smiren, a priče koje nam priča su su zanimljive i volimo da ih slušamo. I on voli da sluša nas i da smeje se našim školskim dododovštinama. Duhovit je i često se šali, ali zna i da razgovara o vrlo ozbiljnim stvarima. Ako imam neki problem i nešto me tišti deda je uvek tu da mi pomogne. Dovoljno je samo da ga pozovem telefonom i ispričam mu šta me to muči, a on uvek ima pravo rešenje i da mi dobar savet. Ponekad mi se čini da me on razume bolje od mojih roditelja i da od njega oni treba da nauče mnoge stvari. Pametan je i u sve se razume, a mata i tata za njega kažu da je stari mudrijaš u šta sam se i sam mnogo puta uverio. Mudar je i oštouman čovek koji zaslužuje da ga svi cene.
Moj deda je čovek velikog srca, nežna i osećajna osoba koja ume svakoga da sasluša i svima da pomogne. Kroz život je uvek mudro koračao i stekao je veliko životno iskustvo koje sada nesebično deli sa ljudima mlađim od sebe. On je osoba koja u meni izaziva ogromno divljenje i poštovanje. Mnogo ga volim, cenim i nadam se da će živeti još dugo, dugo.
Boske
Balada o zaboravnom dedi
U
takvoj se sedoj glavi,
Kao što je deda Savi,
Sve moguće zaboravi.
Zanimanje mu je, već u stvari,
Zaboravljanje svakih stvari.
U
parku zaboravlja dane,
Novine i kišobrane.
Ode u bioskop, zaboravi film da gleda.
Obuva se, na levoj nozi evo cipele desne
I čudi se deda:
Cipele stare, a tesne?
Uveče deda Sava
Zaboravi kako se spava.
Zakasni na ručak, zaboravi koliko je sati,
U prodavnici uzme kusur, a zaboravi da plati.
U
tramvaju se zaboravio preko svih mera,
Hteo je umesto karte da kupi konduktera.
U
zaboravnosti njemu je lako
Da cele novine pročita naopako.
Često obuče košulju preko kaputa,
Posle otputuje, umesto da se vrati s puta.
Umesto da povuče decu,
povuče sebe za uši,
Govori glasno kad treba govoriti tiše,
Jednom je počeo olovku da puši,
A lulom da piše.
Juče je milicioner zbunjen stao
Ispred deda Save
I promucao:
Na ulicu vas neću pustiti bez glave!
Milovan Vitezović