zvezdica Relja Knežević i njegova tragična sudbina

Relja Knežević je bio prostodušni i dobroćudni srpski seljak koga život nije nimalo štedeo. Od bogatog i moćnog seljaka u mladosti, postao je siromašan i očajan starac koji je u svom srcu osećao tugu, očaj i žalost za starim i dobrim, prošlim vremenima. Ipak, iako mu je život bio težak i surov, iako je izgubio celo bogatstvo koje je imao, nije izgubio svoju dobru dušu, svoju borbenost i spremnost da se uhvati u koštac sa svim problemima koje mu taj njegov teški život donosi.

Reljina tragična sudbina, teška životna borba i ogromna unutrašnja snaga da se suprotstavi nevoljama najbolje su pokazane u njegovoj bezuspešnoj borbi sa prirodom koja je ostala nepobediva. Kao i ranije u svom životu Relju nije želeo da posustane pred preprekom na koju ga je životni put naveo. Ovoga puta je to bila snežna mečava u koju je sa svojim sinovcem upao jednog hladnog zimskog dana, pred samo spuštanje noći. Planina pod snegom, snažno fijukanje vetra, jaka vejavica i oštar mraz nasuprot sedog, koščatog i krupnog čoveka, nakostrešenih obrva i malog, nežnog dečaka. Nije se Relja uplašio ni snega, ni vetra, ni mraza. U njemu se rasplamsala divlja snaga i sve živci su mu bili napregnuti. Želeo je da se izbori sa prirodom i pobedi je. Mećava je jačala, sneg je bio gušći, vetar oštriji, a Reljina snaga i izdržljivost sve slabiji. Posrtao je, padao i ponovo ustajao. Bio je umoran, iznemogao i malaksao, ali i dalje prkosan i jake volje.  Nije želeo da se preda iako je imao osećaj da se bori s nečim strašnim i nevidljivim, nečim što ga guši i polako ubija. U svojim mislima vraćao se u prošlost i sećao se svoje mladosti kada je njegova kuća bila bogata i puna zdravlja. Sada je imao samo sinovca Vuju i nije želeo da mu se nešto loše desi. Bio je snažan i izdržljiv, velikog i hrabrog srca. Svom sangom se suprotstavio mećavi, vetru i snegu, ali  ta surova snežna stihija je bila za njega prejaka. Bojao se da neće uspeti da spasi svog sinovca i sebe samog. U njemu se odvijala velika psihološka drama. Gajio je crne slutnje i osećao je veliki nemir u svojoj duši. Izjedale su ga briga, neizvesnost i strah zbog mogućeg kobnog završetka. Šalom je omotavao dete,davo mu svoju odeću. Bio je brižan i izuzetno nežan prema njemu i time pokazao da je i pored surovosti života kojim je živeo u njegovom krupnom i koščatom ostalo mnogo nežnosti  i dobrote. Na kraju, iako je to mnogo želeo Relja nije uspeo da se izbori sa prirodom. Njegova upornost u toj bezuspešnoj borbi i želja da pobedi  nepobedivo nam pokazuju koliku snagu čovek može da ima u najsurovijom životnim dešavanjima.

Relju Kneževića, hrabrog seljaka divovske snage koji je u životu živeo onako kako je morao i jedino znao, nesalomivog čoveka koji je prebrodio mnoge životne probleme i doživeo starost, na kraju je pobedila mećava. Hladnoća i mraz uništili su ga spolja, a iznutra psihički očaj i tuga zbog nemogućnosti da izađe kao pobednik u još jednoj teškoj životnoj borbi.

Boske
KROZ MEĆAVU - Petar Kočić

Književna vrsta:
Pripovetka

Književni rod:
Epika

Tema:
Borba Relje Kneževića sa mećavom

Mesto i vreme radnje:
Bosansko selo u zimsko veče

Puruka:
Mladost je najlepše doba života i treba je iskoristiti

 

Kompozicija dela

Početak:  „Već se poče i smračivati, a oni ne mogaše krave prodati”. – Zima je, palo je veče i Relja Knežević sa sinovcem Vujom kreće na put.

Zaplet:   „Sve mu je napredovalo, bujalo, množilo se i širilo u nedogled”. Počela je jaka mećava i Relja na sve načine pokušava da se izbori sa olujnim vetrom i dubokim snegom.

Vrhunac: Sneg poče gušće lepršati kad uđoše u planinu koju im je  valjalo prijeći i spustiti se u polje”. – Mećava je postajala sve jača i jača, a Reljina snaga i izdržljivost sve slabiji. Bio je snažan čovek, spreman da se uhvati u koštaca sa svim životnim preprekama, ali priroda je neprdiviva,  ima čudnu ćud i teško ju je pobediti.

Rasplet:  „Evo ti ovo moje aljine, pa se dobro umotaj – reče starac, skide haljinu, i ostade skoro upola go”.- Relja je svestan da će ga priroda pobediti, Gaji crne slutnje. Njegov odnos prema sinovcu je pun nežnosti. Zabrinut je za njega. Pokušava da ga spasi od hladnoće tako što mu daje mu svoju odeću.

Epilog: Ideš li, rode? – viknu opet i nesvesno se obrnu, ali ne bijaše ni krave ni Vuje”. –  Vujo je nestao u mećavi. Naslućuje se tragičan kraj dečaka i starca.

 

Kritički osvrt

Pripovetka ''Kroz mećavu'' je moderno umetničko delo Petra Kočića u kome se prožimaju lirsko i epsko. Pisac nam nudi jedan mali isečak iz života jednog seljaka i okolnosti pod kojima se gase njegov život i život njegovog malog sinovca. Pisac simbolima iskazuje doživljaj ljudske tragike povezan sa slikom realnog života njegovog planinskog zavičaja. U tom spoju izvire tuga za čovekom koji strada, izložen udarcima besomučne stihije prirode i stihije života.

Radnja pripovetke se dešava u jednom bosanskom selu u smiraju zimskog dana, pred samo spuštanje noći. Pisac nam daje bogatu sliku pejzaža u kojoj postoji mnogo elemenata koji potkrepljuju akustične i vizuelne senzacije. Izražajnost slika prirode pisac je iskoristio da nam ukaže na ono protiv čega se glavni junak Relja bori. Njegova borba sa prirodnom stihijom prepuna je simbolike. Uvod u radnju pripovetke je upečatljiv, jer pisac odmah uvodi čitaoce u samu srž radnje. Ovaj postupak je u književnosti poznat kao IN MEDIA RES (u središtu stvari). Pripovetka u sebi sadrži dijalog i monolog, naraciju i deskripciju. Od stilsko izražajnih sredstava pisac je upotrebio gradaciju i personofikaciju. Borba za goli život, neizvesnost i strah gradacijski rastu. Od početka do kraja pripovetke stalno se oseća rast dramske napetosti. Relju ''divovske snage'' fizički pobeđuje mećava, a iznutra  ga izjedaju psihicki očaj i tuga. U pripoveci takođe postoji i kontrast. Pobesnela snežna priroda je u kontrastu sa dva iznemogla i namučena bića. Vetar, sneg i studen su nemani koje nasrću na njihove živote. Priroda je nemilosrdna, moćna, nepokorna i surova. Dok čita ovu pripovetku u čitaocu se bude tužna osećanja zbog tragične sudbine starca Relje i  dečaka Vuje. Starac iako je žilav i snažan gubi bitku u dirljivoj nemilosrdnoj borbi sa mećavom i dubokim snegom. Ta njegova uporna borba posdtiče u čitaocu divljenje. Jedno od najemotivnijih mesta pripoveci (pored starčeve brige o Vuji), jeste kada se u njemu bude stara sećanja na mladost. Ta sećanja podstiču u njemu tugu, očaj i žalost. Ovaj statički motiv pisac je uveo u pripovetku, koristeći retrospektivno pripovedanje da bi nam što bolje približio ličnost Relje Kneževića. U prošlosti on je bio bogat i moćan, a sad siromašan i očajan i sa setom se seća svoje mladosti. Na ovaj način nam pisac poručuje i to da je mladost najlepše doba života i da je treba pametno iskoristiti.