zvezdica Kazandžija Blagoje

Kazandžija Blagoje, u pripoveci čovek bez prezimena određen samo zanimanjem kojim se bavi, bio je običan prost čovek iz naroda kome je pismo o ranjavanju sina u borbi unelo ogroman nemir u dušu i potpuno promenilo život.

Iako je Blagoju rečeno da povreda nije strašna, on je u dubini duše osećao da nije tako, nego da je mnogo gore. Imao je loš predosećaj i hvatao ga je strah pri samoj pomisli na sinovu povredu. Zato je kroz strepnju, obuzet brigom i najcrnjim mislima, nestrpljivo čekao njegov dolazak. Nervozno se šetkao, okretao i stalno nešto zapitkivao. Bio je uznemiren i napet, a što je čekanje bilo duže, to su njegovo nestrpljenje i zabrinutost postajali sve veći. U sebi je gajio tračak nade da će sve biti u redu i na sve načine je pokušavao da pobegne od crnih slutnji koje su mu izjedale dušu i srce, ali u tome nije uspevao. Iako je po prirodi nije bio nervozan i previše pričljiv čovek, ponašao se suprotno. Njegove oči su bile odraz njegove duše, a ogromna napetost i nemir koje je osećao u sebi izbijale su iz svakog njegovog pokreta i svake izgovorene reči. Nervozno ponašanje, nagli pokreti i napadanje rečima ljudi oko sebe bili su odraz njegovog unutrašnjeg stanja i psihološke drame koja se u njemu odvijala. Ugledavši sina bez noge ta psihološka drama doživela je kulminaciju, a gubitak svesti i pad na zemlju su njena direktna posledica. Nemir, nestrpljenje, napetost i strah koji je Blagoje osećao dok je čekao svog ranjenog sina, zamenili su šok, ogromna bol i tuga zbog spoznaje da njegov sin nije ništa drugo no bogalj koga čeka težak život. Tračak utehe je našao samo u pomisli da će sve to narod pozlatiti, ali se prevario. Nijedna pozlata ne traje večno, pa tako ni ljubav, sažaljenje i milost prema nekome ko je osakaćen u životu. 

Kazandžija Blagoje je imao samo jednu želju da se njegovo dete dođe kući živo i zdravo, a ne ako bogalj unapred osuđen na život nedostojan čoveku koji se za svoju zemlju časno borio i za nju krv prolivao. Ogromna zabrinutost zbog sinove povrede, neizvesnost puna crnih misli i strah od najgoreg iscrpeli su njegovu snagu i na kraju ga potpuno slomili.

Boske

 

SVE ĆE TO NAROD POZLATITI - Laza Lazarević

Glavni likovi:
Kazandžija Blagoje, kapetan Tanasije Jeličić

 

Opis likova

U pripoveci "Sve će to narod pozlatiti" Laza Lazarević je fizički i psihički okarakterisao dva lika, kazandžiju Blagoja i kapetana Tanasija. Kazandžiji Blagoju  nije dao prezime, već samo epitet "kazandžija" koji označava  vrstu posla kojom se on bavi. Tanasije ima prezime Jeličić i čin kapetana u srpskoj vojsci. Ovom razlikom između dva glavna lika pisac nam ukazuje na njihov različit položaj i značaj u društvu. Blagoje je deo narodne mase i nije bitno kako se zove, dok je Tanasije deo određene izabrane grupe ljudi i predstavnik države koja je po svemu sudeći otuđena od sopstvenog naroda. Ipak, iako različiti po društvenom statusu, Blagoje i Tanasije se sreću na istom mestu i zajedno provode vreme u iščekivanju dolaska članova svoje porodice, deleći pri tome ista osećanja: nemir, zebnju i strah, što ih samim tim u tim  trenucima čini jednakim. Pisac dela ie predstavnik realizma i njegov opis likova u njegovu delu ” Sve će to narod pozlatiti ” je vrlo realan. Bez obzira ko su i šta su i kom društvenom sloju pripadaju, oni se bore sa svojim strahovima i tugama, svako na svoj način.

Kazandžija Blagoje čeka sina ranjenog iz rata. Nervozan je, stalno trčka i raspituje se za dolazak lađe. Pominje konje jer lađa sporo putuje. Smatra  da bi se pre stiglo konjima i priseća se konja iz prošlosti. Pokušava da svoj strah i nemir suzbija i kanališe kroz konstatno pričanje o nekim događajima. Ne može da prestane sa zapitkivanjem i čini mu se da stalno čuje dolazak lađe, a to priviđanje je posledica silne želje za tim. Automatski i odsutno govori i nije ga briga da li ga neko sluša. Sve to ide u službu skraćivanja vremena ka sinovljevom povratku, kao i odvraćanja mračnih misli koje su stalno prolazile kroz njegovu glavu. Usred sećanja na događaje iz prošlosti, priču naglo prebacuje na ratne invalide. Spominje nekog invalida  koji prosi i žustro zaključuje da mu je takvom bolje da ne živi, a onda shvativši da takvu sudbinu može da deli i njegov sin, stišava se, pa opet žustro brani prava invalida i napada državu koja se loše brine o njima. Iako bi da vodi dijalog sa kapetanom Tanasijem on ipak priča sam jer nema strpljenja da sačeka odgovor.. Primetan je strah u njegovoj podsvesti da će mu se sin vratiti kao invalid i da će kao i ostali ratni vojni invalidi završiti kao prosjak na ulici.  Osećanja suzbijena u njemu na trenutke su isplivavala na površinu, u trenucima kada ga nešto podseti na ranjenog sina. U kafani njegov strah i agonija doživeli su kulminaciju kada je na stoljnjaku ugledao crvenu mrlju koja gaje asocirala na krv i ranjenika. Njegov očaj se tada pretvara u bes koji istresa na gostioničaru koji radi tam nazivajući ga raznim pogrdnim imenima.  Blagojevo ophođenje prema gostioničaru i kapetanu Jeličićem dok mu govori o izdržavanju invalida od strane države samo su posledica njegove napetosti. To naglašava i sam pisac u jednom delu gde se uočava njegova pristrasnost, gde opravdava Blagojevo ponašanje:  ''Čitalac će se vrlo ogrešiti, ako pomisli da je Blagoje kakav čangrizalo – Bože-sahrani! Sada je on samo u grozničavom stanju od nestrpljenja, pa traži samo sebi zanimanja. Pristao bi on sada i da se bije, i da ga biju-samo da mu prođe vreme. Nije on, inače, bio baš ni vrlo razgovoran čovek, i večerašnje njegovo upravo napadanje na svakoga koga sretne beše samo očajnički pokušaj da razagna čamu ''.Za opis Blagojevog ponašanja pisac je koristio uglavnom glagole u imperfektu i priloge koji stoje uz ove glagole . Na taj način je još više dočarao Blagojevu uznemirenost i nestrpljivost: ''ceo dan nestrpljivo hodaše'', ''svaki čas zapitkivaše'', ''obrtaše se neprestano'', ''ulažaše u staničnu gostionicu'', ''usplahireno istrčavaše''.

Kapetan Tanasije Jeličić čeka ženu i sina, koji su bili na ratnom području. Za razliku od Blagoja on mirno sedi, malo priča i uglavnom odgovara na pitanja  ili se nadovezuje na Blagojeve reči. U intervalima sluša ili se pravi da sluša Blagoja kome je nije ni bitno da bude saslušan i ne želi da ulazi u bilo kakvu raspravu sa njim ili neki dublji dijaloga. Šuteći on skriva sve svoje sumnje, gaji nadu i u mislima se suočava svakim mogućim ishodom. Nestrpljiv je, uplašen i uznemiren ali se ne oslobađa straha pričom kao Blagoje, nego sve svoje strepnje i strahove zadržava duboko u sebi. Pokušava da ih kanališe tako što ličnim stvarima daje snagu globalnih, smatrajući da tako stvara opnu, zaštitu od mogućeg uništenja svega što mu znači u životu.  U njemu se odvija borba i sam sebi pokušava da pruži utehu.  Iz realnosti beži tako što misli o ženi, sinu i detinjstvu. Seća se prošlosti i njihovih zajedničkih trenutaka. Misli mu se stalno vraćaju na Knjaževac, a kroz detalje iz prošlosti čitalac može da oseti bezbrižnost koja je tada vladala. Njegova osećanja prelazila su na trenutke u crnu slutnju, pa se ponovo vraćaju u prvobitno stanje. Koliko je bio napet i uznemiren vidi se u njegovom naglom skakanju i izletanju pred brod čim je čuo da ona dolazi. Njegovi najbliži su bili živi i zdravi i bio je neizmerno srećan zbog toga. Hladna ruka mu je zgrabila srce kad je čuo da nema više svoju kuću, ali je popustila je u trenutku kad je ugledao Blagojevog sina bez ruke i noge i pomislio na njegovu tešku sudbinu.