zvezdica Bolani Dojčin

Bolani Dojčin sedeo je godinama u svom dvoru u Solunu, ogrezao u svojoj bolesti i duboko povučen u sebe. Uz njega su bile samo njegova sestra Jelica i verna mu ljuba Anđelija. Nije znao šta se dešava u spoljnom svetu, niti kakve opasnosti prete njemu i njegovim najmilijim.

Dok je Dojčin bolovao, zloglasni Uso Arapin razapeo je šator na solunskom polju i zaveo namet Solunu, misleći da je Dojčin umro i da nema junaka koji će mu na megdan izaći. Pokušavale su Jelica i Anđelija da se odupru Arapinu i da svoje brige sakriju od bolesnog Dojčina, ali nisu mogle same da se izbore, niti svoje suze da potisnu. Kada priča iz Soluna grada o raskalašnom ponašanju Use prodre u Dojčinov svet, videvši suze svoje mile sestre, on je skačio iz postelje na noge lagane i žurno se spremio za megdan. Nije ćutke sedeo na svoj smrtnoj postelji i krio se pod okriljem svoje bolesti, već je kao pravi srpski vitez, hrabro krenuo u odbranu časti i ugleda svoje porodice i svoga grada. On je bio brat i muž, gospodar kuće, jedino muško i samo on je mogao da zaštiti svoju porodicu iako je bio smrtno bolestan. Od je sestre zatražio  platno da stegne svoje slomljeno telo i uvije svoje rastočene kosti. To belo platno oko bolesnog viteza je platno ljubavi, simbol neizmerne, čedne i nežne ljubavi između brata i sestre. Uvijenog tela, na nepotkovanom konju, sa ubojitim kopljem u rukama, sabljom alamankom oko pasa i dorom na ramenima, krenuo je Dojčin na megdan bez imalo straha. Ugledavši hrabrog srpskog junaka uplašeni Arapin je pokušao da izbegne borbu, ali nije bilo šanse za odustajanje, niti vremena za hladno solunsko vino nakoje si bio navikao. Koristeći svoju pamet i veštinu Dojčin se sa megdana vratio kući kao pobednik, srećan što su njegove bolesne ruke opet osetila borbu i lepotu pobede.

Svojom hrabrošću i požrtvovanošću, bolani Dojčin je odbranio svoju čast i čast svoje porodice. Pobeda na megdanu, ponos i čast nisu izlečili njegove bolesne kosti, ali su bili lek za njegovu dušu, njegovo duhovno zdravlje

Boske
BOLANI DOJČIN

Književna vrsta:
Epska pesma iz pokosovskog ciklusa pesama

Književni rod:
Epika

Tema:
Junaštvo i požrtvovanost bolesnog i iznemoglog srpskog junaka Dojčina i njegova osveta tiraninu.

 

Analiza

Pesma "Bolani Dojčin" pripada pokosovskom ciklusu pesama i kao i ostale pesme iz ovog ciklusa ona  ilustruje sve ono što se dešavalo u Srbiji nakon Kosovskog boja. Većina srpskih junaka je u boju izginula. Ostali su samo bolesni iznemogli starci i dečaci koji nisu mogli da pruže ozbiljniji otpor turskim nasilnicima.

U sam ik bolesnog Dojčina utkana je ideja da u teškim vremenima koje je proživljavao porobljeni srpski narod ni iznemogli junaci nisu mogli mirno da sačekaju svoje poslednje trenutke života. Jedan od takvih junaka, Bolani Dojčin, ustaje iz mrtvih da bi poslednji put stao na put tiraniji i spasio svoju porodicu i svoj grad.  U ovoj epskoj pesmi uz epitet junaka dodata mu je i jedna prenaglašena nota osvetnika, što odudara od narodnog religioznog pogleda da na osvetu ima pravo samo bog i niko više. To se ne odnosi na Dojčinovu pobedu na megdanu i ubistvo Arapina i kovača, već na to što im je oči izvadio kao dokaz svoje pobede. Taj postupak je surov i nehrišćanski.

Početak: Arapin Ugo razapinje šator na solunskom polju i građanima nameće porezm, misleći da je Dojčin,  veliki i hrabri branilac Soluna umro i da u u gradu nema nijednog junaka koju mu se može suprostaviti.

Začuo je Uso Arapine,
Jednak čuo, jednak sedla vranca,
Pravo ode ka Solunu gradu,
Te on pade pod Soluna grada,
Pod Soluna u polje široko,
Usred polja šator razapeo,
Od Soluna ište zatočnika,
Da iziđe njemu na mejdana,
Da junački mejdan podijele.
U Solunu ne ima junaka,
Da iziđe njemu na mejdana:

Kao dokaz da se Arapin osilio i da traži razne namete, a među njima najsuroviji od svih, da mu u šator dovesu po jednu mladu devojku i to ne bilo kakvu devojku, već:

Ja đevojku, ja nevjestu mladu,
Kojano je skoro dovedena,
Dovedena, jošte ne ljubljena

Zaplet: Dojčin saznaje za raskalašno ponašanje Arapina i njegove ponižavajuće zahteve. Ne mogavši da podnese bol i suze svoje sestre i svoje ljube, isuviše ponosan da dopusti da se Arapinovi zahtevi ispune, on ustaje iz postelji i sprema se da izađe Arapinu na megdan, iako je smrtno bolestan. U trenutku kada mu je pomoć najpotrebnija izdaje ga njegov pobratim kovač Petar. I pored toga Dojčin ne odustaje od mejdana.

Vrhunac: Utegnut u bele šaršave, sa ubojitim kopljem u rukama i sabljom oko pasa, Dojčin na svom konju izlazi na megdan Usi Arapinu s ciljem da odbrani svoju čast, čast svoje porodice i celog grada.

Rasplet: Koristeći svoju pamet i ratnu iskustvo Dojčin je savladao Arapina i odneo pobedu na megdanu. Iz osvete ubio je svog pobratima kovača, a kao dokaz svoje pobede iskopao i njemu i Arapinu oči i odneo ih svoj ljubi Anđeliji.

Pravo ode dvoru bijelome,
Pred dvorom je dora odsjednuo,
Pa on sjede na meku ložnicu,
Pa izvadi oči Arapove,
Te ih baci svojoj miloj seji:
"Eto, sele, oči Arapove,
"Neka znadeš, da ih ljubit' ne ćeš,
"Sele moja, za života moga."
Pa izvadi oči nalbantove,
Te ih daje ljubi Anđeliji:
"Naj ti, Anđo, oči nalbantove,
"Neka znadeš, da ih ljubit' ne ćeš,
"Ljubo moja, za života moga."
To izusti, a dušu ispusti

Epilog: Dojčin umire.