zvezdica Svetli grobovi - Jovan Jovanović Zmaj

Pesmu “Svetli grobovi” Jovan Jovanović Zmaj je napisao nedugo posle smrti njegovog dugogodišnjeg prtijatelja Đure Jakšića. U njoj je izrazio veru u napredak, stvaralačka povezanost među generacijama i neuništivost životnih ideala kroz jedinstvo života i smrti, groba i kolevke. Naglasak je pesme na ulozi velikih ljudi u večnoj težnji čovečanstva prema višim ciljevima i njihovi svetli grobovi.

Grob je spomenik smrti i mesto tame. Njegova suprotnost su su život i svetlost. Svetli grobovi spajaju ove dve krajnosti. Oni su veza između početka i kraja, neprekidno kolo koje sjedinjuje prošlost, sadašnjost i budućnosti. Simbol su simbol prolaznosti, zaborava i potpunog nestajanja, ali i znak pamćenja i vekovne mudrosti. Za pesnika grobovi nisu samo počivališta umrlih ljudi, tamna mesta na kome se život završava. Oni svetle duhovnošću i predstavljaju kolevke novih snaga, svetla mesta oko kojih se skupljaju novi naraštaji. Mnoge Srbe je progutala tama, ali oni nisu umrli i potpuno nestali u toj tamnini. Još uvek žive u mislima svojih potomaka, a sećanje na njih čuvaju njihovi svetli grobovi koji se kroz vekove sjaje zbog plamena sveća, njihovog svetlog imena i učinjenih dobrih dela. Ti grobovi su podsetnik novim generacijama na velikane koji su živeli pre njih, na sve one čija dela se pamte večno, a ideali nikada ne umiru.  Oni vezuju tradiciju i kolektivni duh. Ljudi odlaze, ali njihova dela ostaju. Svetli grobovi prenose duh jednog naroda sa kolena na koleno i daju smernice budućim naraštajima kamo treba da idu. Oni su podstrek novim generacijama da nastave tamo gde su njihovi prethodnici stali, da se bore za svoje ideale i svoju otadžbinu.

Čovek ne nestaje svojom smrću. On živi sve dok živi sećanje na njega i dok ima onih koji ga pamte. Neki ljudi žive večno, kroz dela koja su iza sebe ostavili i njihovi grobovi nikada neće prestati da svetle.

Boske

 

Analiza

Pesmu “Sveti grobovi” Jovan Jovanović Zmaj je napisao za poselo koje su organizovali učenici beogradske gimnazije 25. januara 1879. godine u korist porodice pokojnog srpskog pesnika Đure Jakšića, koji je bio njegov dobar prijatelj.  Spada u misaone (refleksivne) pesme sa elementima rodoljubive pesme. Kompozicija pesme "Svetli grobovi" je prilično neuobičajena, jer je čini tri strofe potpuno različite dužine. Upravo ovakva kompozicija je zaslužna za neobičan ritam koji se oseća u stihovima ove pesme, I ne samo kompozicija, već i brojni brojni epiteti i stilske figure (antiteza, metafora, personifikacija, gradacija, anafora i poređenje) su tri koji daju posebnu snagu ovoj pesmi.

PRVA STROFA: Pesma počinje pitanjem, koje pesnik upućuje svojoj braći, gde pod braćom podrazumeva pripadnike svoga naroda:

Bejaste li, braćo moja mlada,
Da l' bejaste vi na groblju kada,
Aj' na groblju, na golemu?
— Ta uvek smo mi na njemu.
Groblje j' zemlja kom se hodi;
Groblje j' voda kom se brodi;
Groblje — vrti i gradine;
Groblje — brda i doline,
Svaka stopa:
Grob do groba.

Pesnik pita braću da li su bili na groblju i objašnjava im šta sve predstavljaju grobovi. On prikazuje svoje viđenje groblja, na jedan potpuno drogačiji način od onoga kakvim ga mi najčešće vidimo. Groblje je svuda oko nas. Na svakom mestu kojim prođemo nalaze se ostaci prošlih vremena, podsetnici na ljude koji su tu nekada živeli. Grobovi su znak prolaznosti, smrti i zaborava i Istorija života i naroda u prošlosti.  Pri samom kraju strofe imamo čudno poređenje:

„Sve j` groblje, al` je i kolevka!“

Groblje koje važi za mračan i tmuran pojam povezano je sa nečim veselim i svetlim.  Groblje označava smrt, tužno i mračno mesto, a kolevka nov život, radost zbog rođenja i svetlu stranu života. Pesnik nam ovakvim poređenem, poručuje da su život i smrt su jako povezani, jer živih ljudi ne bi ni bilo da nije bilo njihovih predaka. Takođe nam poručuje da su naši preci izuzetno važni u našim životima, jer da nije bilo njih, ne bi bilo ni nas danas.

DRUGA STROFA: U drugoj strofi pesnik već govori preciznije na koga misli kada pominje svetle grobove:

Niko ih se više i ne seća,
– No pogdekom uvek gori sveća.
Il’ je sveća, il’ je ime svetlo,
Il’ su dela koja se ne gase,
Pa redove nedoglednog groblja
Svojim zrakom krase.

On misli na one ljude koji su ostavili traga u istoriji, bilo u kom pogledu. Govori nam o simbolici grobova i ukazuje da oni svetle i uvek su okrenuti uzvišenoj budućnosti. Pojedini grobovi svetle u tami zaborava – grobovi junaka, državnika, naučnika i stvaralaca, onih koji su zadužili svoj narod, kao što je pesnik  Đura Jakšić. Pa čak i ako ih je prekrila tama njihova dela i dalje osvetljavaju budućnost potomcima i čitavom našem narodu:

Milione progutala j' tama,
Crna tama mnogih tisućleća,
Niko ih se više i ne seća,
— No pogdekom uvek gori sveća.
Il' je sveća, il' je ime svetlo,
Il' su dela koja se ne gase,

TREĆA STROFA: U ovoj strofi pesnik dolazi do poente, iskazujući poruku koju su naši očevi i uopšte naši preci ostavili nama, a mi ćemo opet našim potomcima. Ukazuje nam na veličinu žrtava naših predaka i govori nam šta je amanet dedova naših budućim naraštajima. Svi mi težimo ka jednom istom cilju – da obezbedimo što bolju budućnost našim potomcima. Trudimo se da izgradimo što bolje i čvršće temelje koje će naši potomci nastaviti da nadograđuju,  uvek stremeći ka tome da kuća znanja bude što lepša i veća. Neraskidiva vezu između prošlosti  i budućnosti pokazuju stihovi u kojima borac borcu poručuje:

„Gde ja stadoh — ti ćeš poći!”
„Što ne mogoh — ti ćeš moći!”
„Kud ja nisam — ti ćeš doći!”
„Što ja počeh — ti produži!”
„Još smo dužni — ti oduži!”

Završni stihovi pesme su ujedno i želja kako za gimnazijalce kojima je recitovao ove svoje stihove, tako i generacijama koje tek dolaze:

Da vas združi bratska sloga,
Zavetnike koji s’ kupe
Oko groba Đurinoga!

 

Stilske figure u pesmi

Antiteza (kontrast): visina zvezda i zemljica, stari i novi grobovi, daljnjih eona i uzvišena budućnost, neposećeni grobovi i neki uvek sa svećom; „Gde ja stadoh – ti ćeš poći! / Što ne mogoh – ti ćeš moći!”; „Život prazan – mladost pusta”; „nove klice, stara nada”, „novo cveće, stabla stara”; „bez njih bi se malaksalo / bez njih bi se brzo palo”,

Gradacija: groblje je zemlja, voda, vrt i gradine, brda i doline, stopa, grob do groba; „koji su te napred zvali / koji su te ojačali / koji su ti krila dali”; „bez njih bi se malaksalo / bez njih bi se brzo palo”

Metafora: „Svetli grobovi”, „kroz vekove, kroz maglinu”, glasovi prodiru kroz svet mračni; „svet bi bio grob bez cveta”, „kroz vekove, kroz maglinu”, glasovi prodiru kroz svet mračni;

Poređenje: „Baš ka’ gore oko zvezda”

Personifikacija: „milione progutala j’ tama”, „povesnica priča ovo”, „tu se sleg’o život mladi / da se s grobom razgovara”.

Anafora: ponavljanje više stihova jednom rečju - "groblje"

Epiteti: mlada, viših, nedoglednog, klete, daljnih, uzvišenoj, bistrim, mračni, zračni’, gromkim, božanskom, svetlog…

 

Kritički osvrt

Tema pesme “Svetli grobovi” su odnos i stav pesnika prema grobovima predaka koji svetle za sve buduće naraštaje. Pesnik je želeo da pronikne u tajnu koju kriju ti pusti grobovi. Kroz stihove ove pesme on je iskazao svoja snažna rodoljubiva osećanja, ljubav prema svojoj  domovini i poštovanje prema precima i njihovoj  prošlosti.  On govori o slavnoj smrti predaka, ukazuje na odnos predaka i potomaka, obraća se novim pokolenjima i daje im savete. Grobovi predstavljaju večnost i istrajnost jednog naroda i uspomenu na dobre i hrabre ljude koji ne smeju da padnu u zaborav.   Smrt nije kraj.  Svi umiru, ali svi nastavljaju da žive kroz svoja djela, svoje potomke i ono što iza sebe ostavljaju. Svetli grobovi pišu istoriju. Oni spajanju prošla, sadašnja  i buduća pokoljenja. Simbol su prolaznosti, smrti, zaborava i potpunog nestajanja, ali i znak pamćenja i vekovne mudrosti. Istovremeno su simbol i običnog čoveka, kraljeva i careva i svih velikana jednog naroda. Grobovi predstavljaju prošlost jednog naroda, a naš narod je mnoge junake izgubio za bolje sutra. Njihova žrtva, smrt i dela svetle za buduća pokoljenja. Zato njihovi grobovi nisu samo samo tama, nego i svetlost. Oni svetle svetle duhovnošću, vrednim i velikim, u nauci i umetnosti. Prenosnici su velikih misli i ideja, uzvišenih stremljenja i svega što spaja „vek sa vekom, čoveka sa čovekom”.  Zahvaljujući njima, prožimaju se staro i novo, na ideale jednih nadovezuju se ideali drugih, bez kojih život i nema smisla, a do idela se stiže borbom, verom i nadom, ali i upornošću koja ne zna za sumnje i klonuća. Oni vezuju tradiciju i kolektivni duh i povezuju prošlost, sadašnjost i budućnost.  Kolevka su za buduće naraštaje i podrška novim generacijama. Oni prenose duh jednog naroda sa kolena na koleno, “duh kome nema groba” i daju smernice svakom naraštaju kamo treba ići.