zvezdica  Moj grad u sumrak

Kada se sunce lagano spusti na zapadnom horizontu i dan se približi svom kraju, moj grad iz sebe iscedi poslednje kapi sunca i tako, niti osvetljen niti u mraku, polako tone u sumrak blagi.

U predvečerje, kada sunce koje celog dana neumorno peče konačno izgubi bitku i posustane, bakarno nebo iznad moga grada i brdašca koja ga okružuju stapaju se u jedinstvenu sliku koja svima oduzima dah. Obasjano skrivenom svetlošću i obojeno u crveno nebo se presijava dok tamnoplavi vrhovi brda nežno u njega prodiru. Taj vatromet boja, njihova neverovatna igra i sklad čine moj grad prelepim. Dok se poslednji sunčevi zraci raspršuju kroz ulice i drvorede, visoke krošnje drveća se meškolje i tiho trepere obasjane bledom svetlošću. U velikom parku između zatalasanih vrhova travki poput hiljadu rasutih novčića blistaju svici. Zelene Šumarice lagano tonu u purpur sumrka. Tihe su i mirne, konačno spremne za noć i miran san. Sa obale obrasle šumom, visoki crni borovi i široki hrastovi bacaju senku na svetlucavu površinu jezera ogledajući se u njemu. Kada sunce zađe i crvena boja sumraka nestane u tami, jezero će postati ogledalo za mesec koji se rađa tačno iznad njega. Tišina tamne noći biće sve veća i veća, a moj grad će polako utonuti u nju.

Dok sunce izmiče, a noć se približava, u sumraku koji pretvara svetlost u sjaj, moj grad blista i zrači nekom neobičnom lepotom. Na pola puta od svetla do mraka, on postaje deo čarolije koju je rečima teško opisati.

Boske

zvezdica Balada o predvečerju

Pošli ste izvan grada u predvečerje da umirite

oči

I ostali ste sasvim sami.

Niste ni znali kako tišina voli nepoznate da

                                           rani iz nevidljive puške

I dugo ste uzalud naprezali oči

Da protumačite arhitekturu ptica koje su letele.

Predugo ste uzalud bili svijeni prema zemlji

Kao polomljen luk:

Hteli ste naivno da uhvatite baš onu kap

 vremena

Kad se nedirnuta travka popela u vis za novi

milimetar.

Pošli ste u predvečerje:

Niste ni znali

Da vas ramena bole od nevidljivih krovova

Da su vam ruke teške od ne sasvim prirodnih

ljubavi

Pomislili ste da vam se u sluhu nešto događa

A zaboravili ste da ste za sobom povukli zidove

 jedne jako navikle ulice.

Pošli ste u predvečerje:

Išli ste polako

I tek ste odjedanput shvatili da to nije vaš

korak iako su noge sasvim vaše.

Išli ste polako:

Samo sad još laganije

Skoro kao da ne idete.

Stali ste

A učinilo vam se kao da i dalje idete korakom

 koji nije vaš korak.

Pošli ste izvan grada u predvečerje da umirite oči

I sada ležite u travi

Iako znate da ste hteli samo da sednete.

Pored vašeg uha

Jedna travka je prilično šumno porasla za

                                      milimetar

- Vi ništa niste čuli.

U vazduhu su dve ptice obeležile krilima

skromnu umetnost

- Vi ništa niste videli.

Pošli ste u predvečerje

I sada iz trave krišom otvarate oči

I čini vam se da vas još uvek neko nišani iz

   nevidljive puške.

Stevan Raičković