zvezdica  Jovančetova družina

Jovančetova družina je grupa dečaka, učenika osnovne škole koji su voleli da idu u školu i bili srećni sve dok trenutka kada je njihova učiteljica Lana otišla u varoš, a umesto nje došao novi učitelj, jedan zloćudi stariji čovek, koji je voleo da pije i da bez ikakvog razloga tuče decu.

Učitelj je imao velik, kao paprika crven nos i natečene obraze. Dok su se ostali đaci plašili njegovog izgleda neustrašivi dečak Steva, zvani Stric smislio mu je jednog dana nadimak Paprika, a odgovornost na sebe je preuzeo hrabri i pravedni Jovanče. Da bi izbegli batine dečaci su pobegli kroz prozor i od tog trenutka više nisu išli u školu. Vreme su provodili u Prokinom gaju, u zapuštenoj i velikoj šumi. Tu su napravili svoj logor, kolibu i ognjište, kao i  kućicu za psa Žuju. Družina je zvanično osnovana polaganjem zakletve na grobu hajduka Jovančeta, a za vođu je izabran Jovanče, dečak u koga su svi ostali dečaci imali najviše poverenje. Jovanče je bio pametan, hrabar i odlučan, znao je šta je pravda i želeo je svakome da pomogne, pa su ga zbog toga svi voleli i poštovali. Osim Jovančeta članovi družine bilu su Stric, Lazar Mačak, Đoko Potrk i Nikolca prikolca., a kasnije im se pridružila i devojčica Lunja. Družina je bila srećna u svom logoru. Smejali su se i pričali o svemu, smišljali pesme, istraživali šumu i pećinu, a kad su ih otkrili poljar i roditelji branili su svoje tajno mesto do poslednjeg krompira. Družina je morala da napusti svoj logor, ali je ipak uspela u svojoj nameri. Umesto zlog učitelja u selo se ponovo vratila njihova voljena učiteljica, a složna družina je nastavila svoje druženje u školskim klupama sve do početka rata, kada su opet klupe zamenili logorom u šumi. Prokin gaj je postao partizanska radionica, a hrabri članovi družine su pomagali partizanima u odbrani sela.  Uz dogovor da će se jednog dana ponovo sresti u svom logoru i pričati o onima koji nisu ostali živi, čitava Jovančetova družina je otišla u rat.

Jovančetova družina je bila jedna složna i snalažljiva družina, kojoj nije nedostajalo hrabrosti da se suprotstavi nepravdi. U najtežim danima njihovog detinjstva, kada je oko njih besneo strašni rat, članovi družine se nisu ponašali kao mala i uplašena deca, već kao odrasli ljudi koji se hrabro bore za svoju slobodu.

Boske
ORLOVI RANO LETE - Branko Ćopić

Književna vrsta:
Roman

Književni rod:
Epika

Tema:
Nemirno i burno detinjstvo grupe dečaka, njihovo odrastanje i prerano sazrevanje.

Glavni likovi:
Jovanče, Stric, Nikolica, Đoko Potrk, Lazar Mačak i Lunja

Sporedni likovi :
Poljar Lijan, učiteljica, učitelj i Nikoletina Bursać

Mersto i vreme radnje;
Selo Lipovo, Bosanska krajina, na početku II svetskog rata

Poruke:
Kada se suoče sa surovošću, nepravdom i životnim poteškoćama deca prerano odrastu i često preuzmu obaveze odraslih.

 

Analiza

Knjiga "Orlovi rano lete" je roman za decu u kome je pisac sa puno humora opisao odrastanje jedne grupe dečaka, a kao inspiracija su mu poslužili stvarni događaji iz njegovog detinjstva.  U liku drskog i zlog učitelja ovekovečena je piščeva stroga učiteljica od koje su se on i njegovi školski drugovi krili u šumi.

Roman se sastoji iz dva dela. Prvi deo romana opisuje bezbrižno detinjstvo dečaka, njihove dogodovštine, bezobrazluke i školske nestašluke. U drugom delu romana opisano je potpuno drugačije ponašanje dečaka. Součeni sa ratom i svime onome što ratni događaji donose, odrasli su pre vremena i na sebe preuzeli dužnosti koji nadmašuju njihove godine i njihovo životno iskustvo. O tom preranom odrastanju dečaka simbolično govori i sam naslov romana "Orlovi rano lete". U srprskoj narodnoj tradiciji ptica orao je simbol hrabrosti i slobode. Aludirajući na dečake o kojima govori, pisac ih smatra orlovima koji su silom prilika morali rano da polete.

Početak prvog dela: Roman počinje opisom Prokinog gaja, mesta na kojem se zbiva najveći deo radnje. U njemu se nalazi grob hajduka Jovančeta i zaravan Tepsija na kome su deca najviše boravila.

Zaplet u prvom delu:  Zaplet u prvom delu romana nastaje kad na početku školske godine u selo Lipovo stigne novi učitelj, mrk, zlovoljan, svadljiv, nevaspitan i neprijatan čovek koji je po kazni iz grada premešten u selo. Da bi izbegli batine učitelja, koga su zbog crvenog nosa prozvali gospodin Parika, dečaci su se kao hajduci odmetnuli u šumu. Na grobu hajduka Jovančeta zaklinju na međusobnu vernost i strogo čuvanje tajne o mestu njihovog sastajanja i logoru koji će tu napraviti. Prvo devojčica Luna, pa poljar Lijan i na kraju roditelji i rodbina otkrili su logor dečaka. Kada se saznalo da deca imaju logor u šumi i da tamo provode dan umesto u školskim klupama, roditelji i rođaci su krenuli u potragu za njima. Od kazne dečake je spasio Nikoletina Bursać, seoski delija.

Završetak prvog dela: Hajdučija  dečaka se završila proterivanjem lošeg učitelja iz sela i povratkom učiteljica Lana u seosku školu. Počela je zima, dečaci su u školskim klupama, slušaju svoju dragu učiteljicu i željno iščekuju proleće.  Iako u u celoj Evropi besni rat, oni su još uvek bili veseli i bezbižni, nesvesni onoga što se sprema.

Početak drugog dela: Drugi deo romana počinje vešću koju je đacima pročitala učiteljica Luna. Počeo je rat  i  Beograd je bombardovan. Neprijatelj je napao otadžbinu dečaka. Zaštitnik dečakove družine, Nikoletina Bursać odlazi je u rat. "Tog trenutka prestalo je ono pravo, bezbrižno detinjstvo đačkog harambaše Jovančeta. nastalo je jedno drugo detinjstvo, oprljeno mrazom rata, dječaštvo buntovnika, nekadašnjeg vođe odmetnika iz Prokinog gaja".

Zaplet drugog dela: Stara družina aktivirala s ciljem da pomogne u odbrani svog sela. Svi pripadnici družine pošli su kurirski kurs. Želeli su da pomognu svome selu. Paljenjem vatre, dimnim signalima i drugim kurirskim načinima upozoravali su seljake na dolazak neprijatelja. Njihovo takno mesto, Prokin gaj je postao partizanska radionica.

Završetak romana: U rat odlazi cela Jovančetova družina, dogovorivši se da se posle rata ponovo sastanu na svom starom mestu. "Neka bude onako kako ste se dogovorili na poslednjem sastanku u Gaju: oni koji ostanu živi sastaće se opet jednog dana u Prokinom gaju, naložiće vatru u logoru Tepsija i oko nje će pričati o onima koji se nisu vratili". Bili su još deca, a ponašali su se kao odrasli ljudi. Poput orlova koji rano polete, krenuli su u susret životu koji je bio pun neizvesnosti.

 

Kako pisac opisuje odrasle u svom romanu?

Nikoletina Bursać

Nikola je  bio neobično jak momak koji se zaštitnički odnosio prema svoj seoskoj deci. Voleo je decu i bio je popustljiv prema njihovim nestašlucima. Bio je nežan i osećajan, ali i izrazito hrabar momak. Njegova hrabrost se ogledala u tome što je među prvima otišao u borbu, čim je neprijatelj napao njegovu otadžbinu.

Učitelj

Učitelj je bio "zloćudni, stariji čovek koga su po kazni, zbog pijanstva premjestili u selo iz obližnje varošice". Imao je poveći crven nosa kao paprika i podbule obraze od pijanstva. Vrebao je svaku priliku da tuče decu i vikao je na njih. Upadao je u razred ljut i mamuran, sumnjičavo gledao dobre i primerne đake, zlurado se smeškao i vređao ih rečima: "Baš mi je škola za vas divljake seoske. Za vas je šuma i koze, a ne knjiga!"

Poljar Lijan

"Krivonog čičica lisičijeg lica i lukavog pogleda". Uvek je "mućkao bocu s rakijom i potezao iz nje". Ume da se pretvara i da se ulaguje. Njegov zadatak je bio da luta selom i da juri decu s tuđih voćnjaka i vinograda i da im brani da love ribu... Boreći se večito sa decom i sam je podetinjio, pa se upuštao u prava dečija lukavstva, smicalice i doskočice. Međutim, nije bio zločest, niti surov prema deci. Mnnogo je voleo decu i najčešće im gledao kroz prste kad bi ih uhvatio u šteti. Pisac za njega kaže: "Umije taj da vreba... kao pravi osnovac, da se provlači kroz plot, krije se tako vešto kao da igra žmure, a po potrebi će se i na drvo uspuzati..."Domišljati Lijan i sam je krao voće, lubenice i krastavce, a onda je po selu dizao dreku i tražio lopove."